Komušanska Gospa

Priča o čudotvornoj sliki Gospe Kondžilske (preuzeto sa www.komusina.com)

„Povijest čudotvorne slike Majke Božje Kondžilske”

(Prenesena prema izvješća isusovca p. Franje Hamerla, koji je na Kondžilu 1907. god. držao misu, a on ju je čuo od crkvenog oca Ilije Babić.)

 

Citiram:

“Našu sliku, dragi moj, našao neki Turčin iz sela Mrkotića 3 sata odavde, tamo od Tešnja, kadje krčio svoju njivu, u trnju. Nije znao šta je to, al je vidio da je svetinja; zato je čuvao sliku us svom hambaru /žitnici/ . A gle ti blagoslova Božjeg: ovaj hambar nije se nikad ispraznio žita. Na to mu dođe neki ciganin, turski dakako. Ovoga odvede u hambar, te mu pokaže sliku i zapita ga što je to. `Znam ja šta je`, ciganin će, `to je vlaška Gospa`, i udari nadžakom u sliku. Još možeš vidjeti pukotinu u slici. Nu eto ti kazne Božje. Ciganin odmah poludi te odleti dolje k Usori i skoči u najdublji vir. Još se zove ono mjesto ciganski vir, a narod priča, da se ovaj ciganin uoči Gospojine, kao danas, može vidjeti u onom viru, i čuje se, kako viče : ´Kafa, Kafa !` Ovaj događaj onog Turčina još više uvjeri, da ima veliku svetinju u svom hambaru, te ju je još pomnije čuvao. No ipak nije se stvar dala više kriti. Dočuju za ovu sliku Turci i čuju Hrvati. Turci su mu zamjeravali da čuva kršćansku svetinju, a Hrvati su željeli na svaki način ovu sliku dobiti, te su Turčinu nudili svaku cijenu. Tad se dogodi, da dađe u Mrkotić neki turski šeh. Taj čuje također za ovu sliku te ode onom Turčinu i naredi da bi od sebe odstranio ovu vlašku svetinju, vratiti je njezinom krugu. Turčinu se to dade nažao te reče: ´Ja te zaklinjem kao svečevo koljeno, da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, sve mi s srećom ispane.` Ali šeh neće da zna za to, nego mu naloži da odstrani od sebe Gospu, ali da nebi pod nipošto prodao sliku za novce, pošto se svetinja ne smije prodavati, nego neka se naredi s hrvatima za druge stvari.

Šta ćeš, šeh je šeh, valja ga slušati. Inače nebi ga Turci više brojali svojim. Dozove on ugledne Hrvate k sebi pa im kaže: Èvo dat ću vam ovu vašu sliku, a vi meni dajte za uzdarje: sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla`. Tko sretniji od nas katolika! Neki su dali po jednog vola, neki po dva, drugi opet ovnova, a najsiromašniji barem oku masla. Kad su to sastavili bili, odnesu cijenu onom Turčinu te odluče, da će sliku odnijeti amo u Komušinu.”

Ilija pogladi brkove, zakašlja te nastavi:

“Jer valja ti znati, brate moj, da onda u cijelom onom kraju nije bilo crkve, ni u Doboju ni u Sivši, niti u Žabljaku do u nas, a ovdje samo mala kapelica mjesto crkve. Ja ti još pamtim onu kapelicu jer ima tek 40 godina da se je dogodila naša crkva. Ni fratra onda nismo imali u svom selu, nego fratar, što je parokom bio za ovaj cijeli kraj, stanovao tamo u šumi poput pustinjaka. Vidio si putem onu crkvu bežljansku –eno možeš je i sada vidjeti- čerek sata od one crkve u šumi kod Erejzova potoka. Vidi se još temelj i magaza župnog stana. Stoga dakle, što je samo kod nas bila zidana kapelica, odlučiše naši stari donijeti ovu svetu sliku u naše selo. Ali nisu smjeli cestom proći od straha turskoga, nego su ovamo prijekim putom preko ovih planina nosili svetu sliku na nosilici. Kad su ovamo došli na Kondžilo, upravo gdje stoji ova kapelica, odmarali su se. Kad su htjeli dalje poći, eto ti čuda. Ni šest ni deset ljudi nisu mogli dignuti ovu sliku. Šta da sad rade? Zar da ovdje ostave ovu sliku usred šume pred vedrim nebom?, jer kapelice nebi dali turci sagraditi. Tad oni kleknu pred svetu sliku te se svečano zavjetuju, da će oni svake godine uoči Gospojine ovu sliku ovamo u svečanom ophodu iz Komušine prenijeti. Na to su mogli nosilo odmah dignuti i sliku prinijeti u našu crkvu. Eto za to svake godine ovo proštenje na Gospojinu na Kondžilu.”

“Kad je to bilo, kad se ova slika ovamo prinijela iz turskog sela u ovaj kraj?”

“Brate moj, to ti ja nemogu reći. Ja mislim makar 200 godina, moj bi djed bio o tom znao da jet o samo stotinu godina. Ali ni moj otac ni moj djed nisu pamtili, kad je ovamo došla. Gle ova ti turska kuća i danas opstoji, te lijepo živu i danas oni Turci. Imali smo ovdje prije 20 godina paroka Fratra, a taj ti je jednoč još sa dvojicom fratara putovao u Mrkotić. Odsjeli su kod jednog starca od 70 godina, koji ih lijepo dočeka. Taj im potvrdi da je slika bila u onom selu: `Do preklani nismo znali šta je led, a naše žito za dva groša bilo je vrednije nego ono drugih sela. Označi im i kuću gdje je bila slika te im dozove starješinu one kuće Mehmeda Čaplića, koji su se prije zvali Kapetanovići. I on im potvrdi da su tu svetinju sačuvali njegovi stari u svom hambaru, te da i još šalju svake godine koji dar na Kondžilo, bilo u bezu, bilo u novcima. Pamtimo I mi, da je prije kojih 40 godina nekakav muslimanac bijele brade ovdje na Kondžilu bio, te je stavio 4 kune na oltar i uskliknuo suznih očiju: Èj, ej!. Ova je svetinja nekoć u rukama mojih stari bila!`

Fratri su onda prigodom onog pohoda Turke pitali, dali oni znaju da je u njihovom selu crkva bila, jerbo bi u onom selu poveći brežuljak iz kojeg izviruje veliko kamenje što se i danas zove `crkvište`. No Turci odvrate da za to ne znaju. Valjda su se bojali da nebi sagradili crkvu usred turskog sela Mrkotića. Mi smo ipak nagađali, da je svakako u staro kršćansko doba bila ondje crkva, i valjda je netko, kad se ova crkva rozorila, spasio ovu sliku, ili možda je ova obitelj Kapetanovića čuvala onu sliku iz vremena starih banova usorskih od propasti, a poslije su se i ovi Kapetanovići poturčili.

 

Literatura: Iz Knjižice “Čudotvorna Majka Božja od Kondžila”; Franjo Hamerla, 1907.

(Autencitet ove preporuke je točan! Skoro identičnu priču o povijesti ove slike, prenio je i župnik Blaž Ikić, koji je skupa sa komušanskim parokom te fratrom Jozom Ilakovićem 1887 godine skupa bio u gore navedenom selu Mrkotiću. On ju je u “Glasniku jugoslovenskih franjevaca” u br. 8 i 9 za godine 1888 objavio.)

3 responses to “Komušanska Gospa

  1. Ja sam mještanin sela Mrkotić Kod Tešnja i čaln sam porodice Čaplja iz Mrkotića moj daleki rođak jest dao sliku Gospe za tada vrijedne stavari kao sto su maslo i ostalo. A i dan danas kruži legenda da se u Mrkotiću nalazi zakopana crkva i da odatle potiče slika Gospina. Brdo (brežuljak) kako legenda kaze da je zakopana crkva sa zlatnim krovom koji bi cijelu usorsku županiju obasjavao crvenilom kada bi sunce zalazilo, zove se Stražba.I to se nalazi nedaleko od centra sela. Imamo i sačuvan i hambar u kojem je Gospina slika bil bila i jos je u vrlo dobrom stanju. Rado čitam članke o Mrkotiću tako da često Mrkotić povezuju sa Gospom i priča se uvećinu podudara sa Legendom u koju ja vjerujem i mislim da bi se trebalo tome više posvetiti paznje prema samog hambara koji je po mene već spomenik nažalos o njemu malo se brige vodi.

    • Kako bi vam se sviđala ideja da dođemo napravit jednu foto i video reportažu u vaše selo. Obić hambar i možda popričat malo o legendi sa ljudima koji znaju nešto o tome. Ako bi bili spremni na nešto takvo možete ostavit svoj kontakt pa bi prvom prilikom došli k vama u posjetu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s