Komušanska buna 1888.


buna_komusanska

Godine 1878. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Prestaje time višestoljetno robovanje Osmanlijama, a i ekonomske prilike se polako sređuju. na izgrađenu crkvu iz 1860. fra Blaž Ikić dograđuje zvonik. Za župnikovanja fra Mije Riješnjaka dolazi u kanonski pohod župi i na krizmu prvi vrhbosanski nadbikup dr. Josip Stadler 1888. Taj neumorni radnik u Komušini je također vidio nešto vrijedno, ali zapušteno. Bila je to upravo slika Majke Božije Kondžilske. Kad je već u župi, kad je narod toliko štuje i voli, plemeniti nadbiskup mislio je da bi bilo itekako potrebno da se ta svetinja obnovi i tako bolje sačuva. Naredio je župniku da oodmah nakon Velike Gospe pošalje sliku u Sarajevo, tamo je naime sarajevsku katedralu oslikavao rimski slikar G. de Rohden, Seitzov učenik. Fra Mijo je bio spreman poslušati nadbiskupa, ali se bojao šta će reći narod kada se slika otpremi iz župe, a tako je omiljena. zato potajno, 28. kolovoza 1888. po momcima pošalje sliku preko brda do Žepča, plativši im put, a odatle će ona vlakom do Sarajeva. Pater Franjo Hamerl, opisuje kako je bilo poslje toga:

Kada Komušanci opaze da nema njihove Gospe, nastala je najprije velika žalost. Plakali smo za slikom, reče neki seljak. Ali kako ima svagdje i bunitelja, tako bi i ove zgode. Jedni rekoše: »Župnik je prodao sliku nadbiskupu za sto dukata, a nadbiskup opet drugom za milijun.«. Drugi kaže: »Ne, neće više ista slika natrag doći, nego koja nova.«. Treći čak: »Nadbiskup će nam mjesto naše Gospe nekakvu tursku bulu nametnuti na oltar.«. Stoga nastade velika buna i uzrujanost kod ovog priprostog naroda, radi čudotvorne slike, koja je tako daleko išla da su odredili dvojicu koji bi fra Miju ubili, dok on misu govori.

Uzalud im govoriti da se slika sada popravlja, da će puno ljepša natrag stići. Uzbunjen narod voli uvijek više vjerovati buniteljima, nego trijeznom starješini.

A valjda bi zbilja došlo do ovog grozno umorstva, da se fra Mijo nije uklonio u Sarajevo, da izvjesti nadbiskupa i da gleda Gospinu sliku što prije natrag dobiti.

Ali tamo saznade da se Gospa Komušanska nalazi u štajerskom Grazu, te da će istom nakon nekoliko mjeseci natrag stići. Umjetnik naime de Rohder dao savjet, da sliku takav slikar popravi, koji se samo starinskim slikama bavi. Takav bijaše dr. Graus u Grazu. Taj predade ovaj posao svom namjestniku g. kapelanu Junglu, budući da se on sam spremao na put u Rim. U Grazu su staru sliku razapeli na novo platno ali tako da su se sve rupe i štete ostale, pače i kal ostavili, da budu Komušanci uvjereni, da su sigurno svoju staru sliku opet dobili. Mjesto ružnog okvira napravili su u Grazu oko slike krasan oltar sa nosiljkom za šest momaka.

Zemaljska vlada ponudi fra Miji posadu vojničku. Ali nije od potrebe bilo. Narod se ii onako umiri, ali sve mrzio na župnika radi slike. Nisu mu te godine dali ni pobira ni godižbine , tako da je siromah štetovao. Napokon svrši se vrijeme kušnje. Žalostna godina 1888. mine, a sljedeće osvanu svetinja za janog župnika komušanskog. Licem na Novu godinu 1889. upravo poslje pučke mise, dođe glasnik od dekana žepačkog fra Stipe Momčinovića sa radosnom viješću da je slika iz Graza stigla u Žepče. Ovaj glas ide od usta do usta. Odmah odlučiše sjajno dočekati svetu sliku.

I zbilja, dana 6. siječnja oglasi župnik, da će zorom u Žepče po sliku. Ispovijedi svoje momke koji će ju nositi, obavijesti komšiju župnika bežljanskog da bi i on došao sa svojim pukom na Kondžilo.

Kad stigoše u Žepče, Žepčaci su već otvorili bili sanduk, te svetu sliku izložili u svojoj crkvi. Velik broj pobožnog puka moljaše u crkvi pred Gospom. Tad su vozili svetu sliku do rijeke Usore. Kad su prošli kroz župu Ponijevo, množina naroda dočeka sa svojim fratrom na čelu svetinju onoga kraja te otprate sliku do Novog Šehera.

Kod mosta preko Usore bila na okupu cijela župa komušanska i bežljanska. Sad su izvadili sliku sa oltarom iz sanduka. Nitko se ne usuđuje disati. Kad su svetu sliku uzdigli nosiljci, svi uskliknu: »Joj, joj, kako lijepo, kako krasno!« Sad krene ophod, kao da je Gospojina usred zime, najprije na Kondžilo. Ovdje se ispjeva »Tebe  Boga hvalimo« i opet krene povorka dolje prema župnoj crkvi u Komušini, gdje se izmole litanije i dade blagoslov. Tako se sretno svrši ova nesretna buna.«

op.a.: I po završetku obnove Svetišta svi ćemo, kao i onomad komušanski puk, uskliknuti: »Joj, joj, kako lijepo, kako krasno!«

D. Mršić po knjizi »Povijest Katoličke crkve u BiH«, Augustinović, A., Mostar, Žepče 1997.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s