Bi li nam bilo lakše da nismo Hrvati?


Napast, pak, Bošnjaka jest tvrditi da su svi stanovnici BiH Bošnjaci ili Bosanci, a razlikuju se samo po vjeroispovijesti. Budući da je muslimana danas najviše, oni su i najvažniji dio naroda. Vođeni ekskluzivnim načelom: jedan čovjek – jedan glas, muslimani će tom logikom biti dominantni u ovoj zemlji. Rezultat svega jest formiranje islamske države u kojoj će nemuslimani imati ista prava samo do onog trenutka kada postanu – na različite načine diskriminirani – apsolutna manjima koja ni o čemu ne može sama odlučiti.

“Novo vruće ljeto – stare vruće teme”, tako bi vrlo vjerojatno većina odgovorila na, u naslovu postavljeno, pitanje. Zašto je to tako lako je razaznati ako uviđamo da svako malo netko dođe i podgrijava ovu temu. U načelu se počinje od velikonacionalističkog osporavanja identiteta ili dijela identiteta nekom narodu s ciljem „ispravljanja pogrešnog shvaćanja“. Kada se govori o vjerskoj pripadnosti tu nema dvojbi – svi znaju tko su i što su. Čak i oni koji kažu da nisu ništa od postojećeg, kada dođu različite društvene krize, znaju komu pripadaju. No, koplja se lome na području nacionalnoga. Svaki od prisutnih naroda u Bosni i Hercegovini ima tu napast „tutorstva“: umjesto drugih (od)govoriti tko su i što su. Tako se nerijetko može čuti primjedba upućena na adresu Hrvata u BiH: „Vi niste Hrvati jer Hrvati žive u Hrvatskoj!“ Taj si „privilegij“ dopuštaju gotovo svi: od intelektualaca do priprostih seljaka. Svi znaju što i tko su Hrvati, a tomu žele „naučiti“ i one koji su „zalutali“. Uslijed toga mnogi se pragmatično pitaju: „Bi li nam bilo lakše da nismo Hrvati?“


Istina, svatko se žali na ono što ga boli, ali to mu ne daje za pravo da može reći kako jedino njega boli i da drugi ne mogu ili ne smiju osjećati bol. Zbog toga će u ovom kontekstu „tutorstva“, primjerice Srbi reći da su Bošnjaci ustvari Srbi islamske vjeroispovijesti, a Hrvati – Srbi katoličke vjeroispovijesti. Na sličan će način određeni dio Hrvata osporavati Bošnjacima i dijelu Srba nacionalnost. U oba slučaja postoji realna opasnost nacionalističkih „imperijalnih težnji“ na štetu jadnog ili dva naroda. Napast, pak, Bošnjaka jest tvrditi da su svi stanovnici BiH Bošnjaci ili Bosanci, a razlikuju se samo po vjeroispovijesti. Budući da je muslimana danas najviše, oni su i najvažniji dio naroda. Vođeni ekskluzivnim načelom: jedan čovjek – jedan glas, muslimani će tom logikom biti dominantni u ovoj zemlji. Rezultat svega jest formiranje islamske države u kojoj će nemuslimani imati ista prava samo do onog trenutka kada postanu – na različite načine diskriminirani – apsolutna manjima koja ni o čemu ne može sama odlučiti. Upravo onako kako je u islamskim zemljama na Istoku. Znajući ovo inzistiranje na ovakvoj logici, vidjeli smo, vodi neizbježno u rat. Zato će mudri kazati, a još mudriji uvažiti misao: „Nemoj mi ti krojiti kapu. Istina, možda je ona uistinu lijepa, ali ja ju ne želim – to nije moja kapa.“
Stoga negirati nekomu nacionalnu pripadnost jest odraz neznanja ili zlonamjernosti. Povijest formiranja nacija svjedoči da taj proces u pojedinim krajevima još uvijek nije završen. O tomu bi Bošnjaci najbolje mogli reći doživjevši da se u modernom smislu poimanja nacije tako mogu zvati tek od 27. rujna 1993. i Prvog bošnjačkog sabora; ili, bolje rečeno, od travnja 1994. kada je tadašnja Skupština Republike BiH ovu odluku ozakonila u obliku amandmana na Ustav R BiH. No, to nikomu ne daje za pravo da može osporavati postojanje Bošnjaka kao nacije. U tom kontekstu moguće je pratiti formiranje hrvatske moderne nacije u XIX. stoljeću. U okvir pojma „Hrvat“ i tada, a i danas, ulazili su ljudi koji su se tako izjašnjavali, a živjeli su i na prostoru današnje BiH. Razlog zašto je tek dolaskom Austro-Ugarske razvijena ova ideja jest višestoljetna osmanlijska okupacija Bosne.
Ne možemo se vratiti u povijest i „snimiti“ koja su plemena i kada točno došla na ove prostore. Povijesni izvori nam „mucaju“ o tomu. Međutim, ono što možemo znati jest današnja situacija. Prema njoj zasigurno više od 2/3 Hrvata u Hrvatskoj vuku korijene ili imaju izravne rodbinske veze s Hrvatima u BiH. Treba li onda nekomu bolji odgovor na pitanje je li riječ o istom narodu? To što bi, pod utjecajem politike, „hrvatski“ Hrvati nekada voljeli da nema „bosanskih“ i „hercegovačkih“ Hrvata – to je druga priča. No, ako je osjećaj odbačenosti i još koječega cijena koja se treba platiti za očuvanje nacionalnog identiteta, onda će ju bh. Hrvati stoički podnijeti. Bi li lakše bilo da je drugačije? Bi, podvitoga repa – kako reče S. S. Kranjčević Gospodskom Kastoru.

Katolički tjednik / http://www.katolici-tjednik.com

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s