Mi i naše dostojanstvo


Što je s ponosom i našim dostojanstvom i što to znači na nas Hrvate u Posavini?

Onih davnih sedamdesetih pri odlasku u tuđinu, od kuće, braća Ruže B. povjeriše vrijednoj seki svoje golemo imanje, kuću i okućnicu, polja i njive, staru majku i dvorište puno djece…Prihvatila se mlada Ruža ogromnog posla pa je vrijedno kopala i okopavala, sijala, žela, hranila, otpremala djecu u školu, dočekivala, tješila i pjevala uspavanke.

U krvetu prije spavanja dječici je Ruža uvjek pričala poneku lijepu pričicu za laku noć, a oni, žmurkali su i provirivali kao miševi ispod toplih i čistih pokrivača. Nježno su grlili svoju dobru i vrijednu tetu…Znala je Ruža B. da je ona za ove mališane postala i otac i majka, sva zaštita i svo povjerenje….I tako, rasla su djeca, narasla i sve je to dobro išlo baš kao u bajci, sve do onoga dana kada je umrla stara majka i kada dječici naša draga i dobra teta Ruža nije više trebala kao nekada prije i hvala Bogu, oni su je zamijenili sa mladićima i djevojkama. Ostala Ruža sama na imanju, sve vrijedno pazila, održavala i braći račun davala…

U rano jutro oko Tjelova, neočekivano i iznada probode Ružino srce nešto čudno, nešto, što naša Ružica nije poznavala… Ona, inače zdrava i otporna Posavka, ženica uvijek nasmijana, raspoložena, jaka i okoperna kako se to kod nas kaže i nikad nije bila kod doktura, pa mislila je, ovo je nešto prolazno, beznačajno, proći će kao što je i došlo i nema razloga uznemiravati se, a uostalom toliko posla ima i nema vremena razmišljati o sebi, a kamo li nedaj Bože razboliti se…Ma to ne dolazi u obzir i ne može to nikako biti, jer toliko imanje, a ni krve još nisu ni pomužene….Hvataj se posla Ružo, treba i braći javiti da je sve u redu…Ali ono što je jutros rano probolo Ružu oko prsa sve se nekako razvlačilo oko njenog srca, pritiskao je i gušilo, pa je jadna stenjala i teško disala. Ne, nije to otišlo i prošlo kako je mislila naša Ružica… Na koncu, javila je to ona i svojoj braći. Čekala je jadna i mislila kako će se sad svi njeni oko nje sletjeti i pomoći joj…Ma neka se ovo i deslilo tako će makar sve njih sada vidjeti, jer toliko ih je puno poželjela…Ali danima nikoga nije bilo, nitko se nije javljao , nitko dolazio…Čekala Ruža, čekala, ali ništa…Čudno je bilo i izgledalo sve to i naša Ruža to nije shvaćala… Da skratim priču, umrla je u svojoj sobi sama…

Susjedi su je našli u naslonjaču. Ruke su joj bile širom raširene, a oči otvorene i pogled uprt na njena ulazna vrata! Nekoga je čekala, nekome se nadala, za nekim je čeznula naša Ruža…U njezinoj sobi sve je složeno bilo, sve uredno, sve na svome mjestu…!

A mi, kako mi živimo?

Je li i u nas sve na svome mjestu? Je li i kod nas sve na svome mjestu? Kako se ponašamo? Da li smo zaboravljeni ili sve redom zaboravljamo? Ponekad, čini se, kao da jedan narod umire, a braće nigdje…Ne trebaju više svoju Ružicu, ostavili su je na milost i nemilost, da vene, da stenje, da umre sama u svojim mukama…

Mislim da mi ipak uvažavamo i primjenjujemo, hoću reći, živimo neke određene vrijednosti prema kojima ravnamo svoj život, prema kojima se uspoređujemo s drugim ljudima, prema kojima određujemo da li je što pravo ili krivo, odnosno, da li ono što radimo ima nekakvog smisla ili je besmisleno. Sigurno slušamo glas svoga srca koje nam govori i upućuje nas na ono što je pravo…

Mislim da volimo sve ljude! Složit će mo se dakle s činjenicom, da svi nešto priželjkujemo, da želimo određene norme ponađanja za sebe i druge i da su neke vrijednosti usađne u srce i dušu našeg čovjeka pa to, kao neko mjerilo određuje kvalitet svega što nas okružuje u našem prostoru, u našoj zemlji.

A što je to nešto?

Želimo biti slobodni, želimo oslobođenje naše zemlje, oslobođenje svih naših ljudi… Želimo slobodu za nas, za sve ljude….

Treba osoboditi svoje srce od grabežljivosti i ograničenja, treba se osloboditi mržnje i egocentričnosti, treba se osloboditi tereta gorke, surove i davne prošlosti, ali i tereta iz ovih naših današnjih dana…

Mi smo u srcu usmjereni na ljubav, na mir i opraštanje…na zaboravljanje. To ni u kom slučaju ne smije značiti da prihvaćamo smicalice, izdaje, obmane i manipuliranja, nit one iz davne prošlosti, tako nit ove, iz ovih naših dana…

Poslije svakog gorkog iskustva naši ljudi bi rekli, bilo pa prošlo, mora se gledati u budućnost!

Naka ta budućnost bude pravedna i podnošljiva svima, pa zašto ne i nama Hrvatima u Posavini i cijeloj Bosni i Hercegovini?!

Petar Kajinić / posavski-obzor.info

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s