Čuvati svoje


Ostavštinu koju s krvavom mukom i znojem stekoše moji ispred mene, ostviše i meni povjeriše. Rekoše,“ Evo ti, dobro to čuvaj“! Treba upravljati s time i dalje! Pazi, čuvaj se dušmana i ljudi koji nemaju lica! Takvi ti samo zlo misle!

Vodi računa, da se na putu ne bi štogod izgubilo, nestalo ili ne daj Bože izopćilo, lice izmijenilo. Čuvaj se dušmana, a više lupeža, jer lupež samo na sebe misli. Dušmani srca nemaju, čuvaj se! Čuvaj se ruke dušmanske!

Jedva čekaju da skoče i da očerupaju te kao pile koje brzo završi u loncu. Tuđem loncu.A tebi poslije ni juhe nije… Nemoj zaboraviti to! Pusti priče…

Kako bih poslije mogao stati pred rod svoj koji je ispred mene ovuda prošao i među zvijezdama svoj počinak nađe, tamo, što bi’ im rekao? Jednom, kada dočekaju me u svome kraju, kada se izljubimo i pozdravimo, ne daj da se tada crvenimo i zastidimo. Kada me svi budu gledali, čekali, što bih im tada mogao ispričat, da ih obradujem, oveselim, bilo bi me stid reći, da je zbog mene, sav njihov trud propao, a ja im bijaše čovjek od povjerenja.

Čovjek komu povjerovaše i sve ostaviše. Čovjek kojega zadužiše…

Hoćemo li danas zajedno sve ostaviti i odreći se teška, čestita života i biti, recimo, demokratski izdajnici, jer to nekako modernije zvuči, a takve nam opcije naši kumovi sa svih strana onako, kumovski savjetuju? Kažu da nam je tuđin preči od braće i da nas on više cijeni. E, da, da, tako postašmo na cijeni…Samo kakvoj? Hoćemo li slušati guju u njedrima i ostaviti put kojim su išli naši?

Misliš, da im je bilo lakše nego li nama? Možda bi nam danas bilo i lakše bez mješine koju nam osaviše? Možda, ali to više ne bi bio taj isti put kojim iđoše svete duše. U pakao se sigurno stigne ako se skrene, ako se ide, ako se krene onim lakšim putem. Ako se ostavi istine… !

Koliko teška bi bila naša ravnodušnost da bi smo bez suza mogli nepravdi gledat u lice? Da li nam je za ovo danas potrebna razboritost i mudrost ili pak srce? Onoga dana kada dozvoliš da ti prerežu korijen i ostaneš bez toka svojih sokova, da li tradicije, da li jezika, prvo će nam uvenuti svi neprocvjetali pupoljci i ruže, a nezreli plodovi postat će neukusni i bljutavi , pa za njih nitko ni pitati neće…Bit će, kao da nismo ni postojali… Ostat ćeš bez svojeg društva. E, pa ne dajmo da nam sruše svetinje i dostojanstvo…!

Kada pred tvoje i moje lice izađu u susret sve one zvijezde obiteljske loze koje su prije nas otišle da sjaju i čekaju tebe i mene na svodu nebeskom, o zar ću ja biti samo blagi plamičak koji tinja i gine i svakog trenutka bit će ugašeni ogarak, odbačen od vatre žive koja svijetli, toplinu širi?

Ne, ne smijem to dopustiti! Nikad!

Dok mi niz čelo znoj kapljaše, krčih svoje staro selišće ljetos i ponovo dvorište priređujem gdje ću svoje goste dočekivati, a i u mome vrtu kad ga uzašovim i kad ga zima umekša, ma bit’će mladoga luka koliko hoćeš, a tek češnjaka, kako je to sve tamo rađalo… U grmlju podno očinske kuće jabuka stara raširila se, od uroda grane posavijale se, neke čak i popucaše…Ma neka mojim krajem zaori pjesma, “Evo me Posavko moja, domu svome ja vratio sam se”!

Koliko vidim, opet ovdje će šargo moj čuvati koke od divljine, a i lukave lije….

Petar Kajinić/Posavski Obzor

Oglasi

One response to “Čuvati svoje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s